OSMIJEH

Pravimo, nesvjesno, zareze na duši nečijoj. Male, sitne, neprimjetne. Zarez po zarez, duša iscuri, nema je. Poslije se pitamo odakle bezdušnost...Odakle grubost...

Plaše me ove noći i jutra kada ne mislim na te, kada mi u misli dođeš tek onako, nekada poslije svega, da me zaboliš..
Plaši me jer sam se za tebe i sjećanja na nas navikla držati kao za maglu ili vlati kose svilene..
Polahko odlaziš, nestaješ, gube se stope tvoje po kojima sam godinama koračala, a bojim se..
Bojim se novih koraka, čvrstih koraka, uporedo sa mojima idu,  ruke druge koja želi da vodi me, stisak joj osjetim, steže me ili boli, jer nisi ti..
Milion pitanja, znam obećala sam ti, do kraja..
Meni ostavio su uspomene, a ti si krenuo dalje i ostavio mi u amanet da živim u prošlosti i od sjećanja na ono što smo bili..
Ne znam želim li dalje tako..polahko te puštam čini mi se..i ne, ne buni se..tako je trebalo odavno biti..oproisti što obećanje nisam održala ali ne iz slabosti nego što sada sam jaka i mogu da vidim da mi takav nestvaran ne trebaš..

Bez imalo sumnje, postoji sličnost između prijateljstava i ljubavi.
Mogli bismo čak reći za ljubav da je ludilo prijateljstva.
:)

"Ti si meni,babo,uvijek govorio price u kojima dobro pobjeduje zlo,ljubav pobjeduje mrznju,milosrde grubost,pamet ludilo.krivo si me ucio,babo.
Da si me ucio drukcije,mozda bi ogrubljela,možda bih sve lakse podnosila.
Morao si mi kazati da je zivot period tmurnog,sivog vremena s iznenadnim a kratkim suncanim trenutcima.Ja cu tako ucit svoju djecu.
Ako pak njima suncani intervali budu trajali duze,nece biti na gubitku.

Nura Bazdulj- Hubijar